Bogu dragom hvala pa je sve dobro prošlo. Hvala i svim prijateljima koji su bili uz mene, stvarno su se pokazali i dokazali po ko zna koji puta.
Ona dva sata danas, duga k'o godina. Bože mili, dva sata ga operišu a ja k'o na staklenim nožicama, umalo sam počela vrištati, bacati sve što mi je došlo pod ruke... Ali nisam. Dao mi Bog sabura. I onaj osjećaj kada su ga dovezli iz sale, još pod narkozom i samo mi rukom mahnu da dođem bliže... I dođem, nagnem se nad njega i osjetim njegov poljubac u čelo. Neopisiv osjećaj, stvarno. Danas sam shvatila da nisam uvijek zahvalna na onome što imam, sve dok ne dođem u situaciju kada to mogu izgubiti. I hvala Ti Bože što si ga danas sačuvao, trebam ja njega još. I čuvaj mi i mamu, seku, bratu... Sve njih trebam!
Babo, kralju moj, moj heroju... Volim te!

Al' od snova se ne živi.



Sad mi žao, sve bih opet ponovo.



Znam da 'izvini' neće ništa promijeniti.

"Samo su radili protiv sebe, uništili u par trenutaka ono za šta su mjesecima živjeli i umirali. Ali opet, na kraju riječi izblijede, greške se zaborave. Ostanu samo praznina i kajanje. A oboje su znali da je s tim teško zaspati."

Znaš da ja mogu biti puno gora. Ne zavaravaj se.